Samo ljubav!


Nekidan je mladi Roko Čačija iščupa travajac u Priči za laku noć , jedino pošteno i supervažno hvatište u smjeru, te dovea u pitanje budućnost kompletne linije. Podsjetia nas je tako Čačija na Domagoja Čikeša (isto crn-visok-naočit) koji je svojevremeno čupa sve di god bi uša, te Niku Rimca, čovika koji je zapečatia sudbinu nikad prežaljenog Skyhooka.

No vratimo se Priči...

Radi se o liniji koja je dan danas, a posebno u vrime kad je napravljena, bila i ostala primjer vizionarskog uređenja jednog projekta, znači ŠKOLA bušenja.
Izvuć liniju na tako zahtjevnom dilu stine i to ne je samo izvuć nego je savršeno točno pogodit i to ne samo pogodit liniju nego svaku poziciju spita je za skinit kapu autorima Daniju Picciniju i Hrvoju Laciću. I neka se autori ne uvride, linija koju su tada bušili je daleko iznad levela koji su oni penjali čak i u svojim najboljim danima, što je još jedan dokaz više koliko su ti momci, sa tadašnjim Boschom od 36V imali pravog feelinga. I ne samo feelinga nego i etike. Autori nisu prilagođavali smjer umjetnim hvatištima nego su pustili liniju da ih vodi, pa šta ispadne. Nije ih bilo briga šta smjer nije na njihovom levelu, niti ih je bilo briga koliko će linija imat prometa (što često čujemo od autora kad se uređuju nova penjališta). Jednostavno su zabušili liniju kakva je, napravili istinski klasik i sačuvali mu težinu koja je za tadašnju penjačku scenu bila visoka, a danas postaje sve lakša i lakša.

Nakon puknuća hvatišta, Dani izlazi na teren. U velikom stilu uspjeva probušit puknuto hvatište bez udara kobaltovim stvrdlom i sa dva tondina i nešto lipila ga vraća nazad u smjer. Danas su hvatište testirale mlade snage i dobra je vijest - drži!

Dani (i Lacane), hvala! Samo ljubav!