Frenki na Sustipanu

Ivica Franceschi je živuća legenda Splitskog penjanja! Njegovi usponi tijekom 90-tih su obilježili cijelokupni razvoj penjanja u našem gradu, a neki od njih se i dan danas rijetko penju ili su čak neponovljeni. Zajedno sa starom ekipom, Frenki je u to zlatno doba penja prve bouldere u gradu, opasne deep water solo smjerove, bušia nove linije, solira, provea noć u Bridu klina, bia član reprezentacije, a po svemu sudeći, sigurno je jedan od najsvestranijih Hrvatskih penjača u dosadašnjoj povijesti našeg sporta.

Kad smo ga zamolili da predloži naslov ovog interviewa odmah je reka - the never ending story! Zaista, teško da postoji bolje ime jer Frenki je šta stariji to luđi i neumorniji. Baš ovih dana pokreće penjačku revoluciju u Imotskom, di je nedavno izgradia mali boulder za trenirat, na kojem se već okupljaju mladi, budući penjači. Uz Frenkija će sigurno bit na pravom putu jer za sve nas koji smo ga upoznali, on je uvik bio i ostao uzor.

Shark, Brela, 1991.

Asu kako je započela the never ending story?
Ha, 1988. je to bilo, bia san na drugoj godini faksa i jedan prijatelj mi je reka da ima alpinistička škola u Mosora. Ja govorin amo ća, pa smo otišli i prijavili se.

Znači to je bia tvoj prvi susret sa penjanjem?
Ne, penjanje sam dva puta vidia i prije toga i tada me se najviše dojmilo. Prvi put, još u srednjoj školi, sidia san u Imotskom u kafiću i na tv-u je bila neka emisija u kojoj je penjač solira u Verdonu. Duga plava kosa, crvena marama, kamera ga odgori snima i on pegla solo, to je bila strava! Nakon par godina kad san već počea penjat negdi san ponovo vidia tu snimku i uletia mi je flash back, sitia san se da je to baš ono šta sam par godina prije gleda...bia je to kratki kadar koji mi je strašno osta u glavi, velika stina i on bos solira.

Bos?
Je, bos je penja, posli san sazna da je to bia Patrick Edlinger. Prvo bi magnezija prste na nogama, pa onda onda ruke, pa u detalj! Da se vratin na pitanje, drugi susret sa penjanjem mi je bia kad san već upisa fakultet u Splitu. Često sam trča po Marjanu i jedanput san vidia tipa kako stoji na srid stine, valjda je sidia u spitu.  Nikako mi nije bilo jasno kako je dospia gori, nemoguće! To je bilo oko 1987.

Mare Nostrum, 1991.

I kad si počea nisi se razočara?
Naravno, za mene, kad san tek počea penjat, taj osjećaj nije ima nikakve veze ni sa sportom, niti se moga s nečin drugim usporedit.  Kao da nešto strašno nemoguće radiš i ka da si među odabranima koji to mogu radit i nitko više...Okomita stina i visina, šta je nekima čak bilo i odbojno, to je mene strašno privlačilo.

Kako je izgledala penjačka scena u Splitu krajem 80-tih?
Jednostavno, malo je ljudi tada penjalo. Kad sam ja završia alpinističku školu, praktički nije bilo nikoga s kim bi moga penjat. Matan je bia tu ali jako malo na Marjanu, a općenito i u Hrvatskoj nije bilo puno penjača, posebno onih koji su se trudili u težim smjerovima. Par puta san dovea i nekog poznanika šta uopće ne penje, obuka mu pojas i zamolia da me osiguraje.

Drugih penjališta oko grada tada praktički nije ni bilo?
Bili su to početci početaka. Tu je bia rat i neimaština, ko je uopće ima para za spitove, bušilicu i ostalo? Otišli bi tu i tamo do Trsta kupit šta opreme, pa bi uzeli po 10-ak spitova ako bi bili u mogućnosti. Pločice smo uglavnom naručivali u škveru, samo da bilo kako osiguramo smjer, pa da moš penjat.

U to vrime je Marjan bia jedno od popularnijih penjališta?
Da, sigurno, smjerovi na Marjanu su u ono vrime su bili jako popularni. Tu se ' 86-'87 održalo ono poznato natjecanje u prirodnoj stini i ljudi su znali za Marjan. Dolazilo je i dosta Slovenaca...Rehberger, Slabe, Guček, misli i Lukič, a jedan od najpopularnijh smjerova je bia Marulianus.

Marulianus, 21.01.1995.

Kako je bilo napredovat u to vrime bez treninga na plastici i svega šta danas penjači imaju pri ruci?
Pa bilo je zafrkano! Doša san lako do težine oko 7a+ i onda mi je ponestalo smjerova, a prvi teži su bili oko 7c i više. Bilo je jako teško prelazit sa te jedne stepenice na drugu jer nisu bile nimalo postepene, a i puno drugih stvari je na to utjecalo, naprimjer vremenske prilike i svašta. Jednostavno bia sam limitiran. Puno sam trenira i teško sam napredova, a u tom priodu sam ima i dosta ozljeda, valjda radi svega toga.

Razumljivo, bila su to skroz druga vrimena!
Mislim, da smo nas par šta smo penjali teže smjerove u to vrime, zapravo probijali barijeru za mlađe naraštaje. Sve tamo do '96.-'97. godine, kad se pojavila skroz nova generacija, jako malo je ljudi u Splitu treniralo i penjalo teške smjerove.

Većina tadašnjih smjerova se penjala dugotrajnim redpoint uvježbavanjima. Neki kažu, da svak može proć smjer ako visi u njemu duže vrime, šta misliš o tome?
Ne slažem se! Nije nimalo lako uvježbavat neki smjer, posebno ako to dugo traje. Imaš presing kojeg si sam sebi nametnia, imaš i presing od okoline di svi pitaju - Jel si proša? Kad ćeš proć? Dosadi ti i stalno isto penjat, nije to lako. Cijenim jednako i red point i on sight, iako je činjenica da se najteži smjerovi na svitu nemogu popet na pogled.

Ti si sa starom ekipom penja i prve bouldere u gradu?
Je, boulder na Lovrincu je otkria moj prijatelj Ante Zavadlava, reka mi je - Iman jednu stinu za tebe! Tamo je stvarno bila ludnica i gušt ali boulderavali smo i na Turskoj kuli u gradu. Na kuli je Ante ispenja problem Kvazimodo, vjerovatno najstariji boulder problem u gradu, onako 3-4 pokreta i izlaz po zaobljenima.

Psihotest

U to zlatno doba su otkrivene i penjačke mogućnosti Sustipana?
Da, prvo je na Sustipanu počela penjat ekipa sa Meja i Varoša (op.a. splitski kvartovi), a prvi od penjača među njima je bia Norio Radić. Bili su tu još i Vlado Ursić, Denis Puljiz, Mateić, Teo...Sićan se prvi put kad san iša sa njima, Norio mi je pokaza svoju prečku i tadašnje projekte. Bilo je to totalno otkriće. Liti je ionako bilo prevruće za penjat na Marjanu, a uostalom nigdi nismo imali takvi prevjes za trenirat ka tamo. Sustipan mi je prominia cilo penjanje, cili trening, bia san tamo svaki dan.

Šta misliš zašto se smjerovi na Sustipanu tako teško ponavljaju?
Jednostavno, dosta je nezgodno tamo penjat, mora se priznat, pogotovo ako penješ bos ka šta je na Sustipanu uvik bila tradicija! Triba prvo provest jedan period navikavanja i tek onda propenješ kako triba. Nakon svakog pada u more, moraš ponovo penjat cili smjer, nema mg-a, a pogotovo je teško ispenjat novi smjer. Za svaki svoj smjer sam ima ko zna koliko padova, na stotine. Triba se puno namučit iako smjerovi nisu toliko fizički teški, teško je sve skupa kad se zbroji. Danas, kad penjači imaju liti puno više solucija za penjat, zašto bi netko uopće iša na Sustipan razbijat ruke i noge?...Ne želim reć da mlade generacije imaju lošu psihu ali očito je da je situacija takva, i zapravo uvik je takva bila. Ako imaš problem u glavi, onda je jako teško penjat na Sustipanu. Detalji su uvik na samom vrhu pri izlazu iz prevjesa, radiš lude pokrete i ponekad ti je cilo tilo paralelno sa morem, tu i tamo se nešto i odlomi. Meni to ne smeta, stvarno, idem koliko god mogu i odlično se osjećam.

Čini se da ti je psihički aspekt penjanja vrlo bitan?
Svakako. Ako gledam na penjanje samo kao sport i isključim psihu i strah iz svega toga, više mi nije toliko zanimljivo. Bez tog momenta psihe nije mi to ono pravo.

Kamen mudrosti, 1997.

Od svega toga šta si penja šta bi moga izdvojit da ti je ipak najdraže?
Čini mi se da su mi najviše ležali dugi smjerovi sa većim razmacima, baš zbog tog psihičkog aspekta. Na Marjanu bi penja teške smjerove ali bi doša u Anića kuk i bilo bi mi teško proć neki ocjenom ne baš težak smjer slobodno, to mi je bilo super zanimljivo i rado san penja takve smjerove.

Brid klina u Anića Kuku je tvoj najdraži dugi smjer?
Tako je. Penja san ga 3 puta u razdoblju od kraja 80-tih, pa sve do nedavno, 2003.... i to je stvarno klasik šta se Paklenice tiče. Prvi put san ga penja ka pripremu za Dolomite, pa smo čak i spavali u njemu. Sad je stvarno super zaspitan i nekom boljem penjaču kojeg zanimaju teški slobodni usponi u Kuku bi ga čak preporučia i za početak. Stvarno je gusto zaspitan, iako ima nekih razmaka u lakšim dužinama ali to nije problem.

Šta misliš o tom trendu zaspitavanja starih smjerova u Kuku?
Mislim da je to ok! Zašto ne bi ti stari smjerovi, od kojih su neki zaista prekrasni, bili dostupni većem broju ljudi. Osim toga taj osjećaj duge stine i divlje prirode, to triba doživit. To je možda i najlipši osjećaj u penjanju. Ipak, spitanje triba kontrolirat jer sa njim ne valja pretjerivat.

Frenki,Pilja, Matan/Tofana di roses 1989.

Osim šta se stari smjerovi prespitavaju, koliko se penjanje općenito prominilo u usporedbi sa onom ranom fazom u kojoj si ti počea penjat?
Pa razvilo se poprilično, kod nas i u svitu, masu ljudi je ušlo u sport, poboljšali su se uvjeti, počelo se trenirat. Iako što se tiče položaja penjanja u usporedbi sa ostalim sportovima, situacija je i dalje loša, dapače, prije je bila i bolja. Penjanje je bilo hit tamo početkom 90-tih kad je Eurosport prenosia svako natjecanje, sićan se sve smo snimali na kasete i doma gledali. Sa vrimenom su se pojavili sportovi koji su naizgled za gledatelje luđi i atraktivniji i oni su potisnuli penjanje u drugi plan. Boulder natjecanja su dala puno na atraktivnosti, iako ni njih skoro nikad ne možeš vidit na televiziji. Ipak, ka šta san reka, penjanje se svejedno puno razvilo i ako se mene pita, za mene je penjanje kao rekreacija prva liga.  Profesionalcima je strašno teško, moraš cili život tome posvetit, a samo najbolji na svitu mogu od toga i živit. Svi ostali od toga zapravo nemaju ništa, osim svoga gušta.

Puno se više penjališta uređuje nego prije, tu u Dalmaciji?
Volia bi da se sve ovo događalo prije nekih 10-ak godina hehehe...iako nikad nije kasno. Triba zahvalit svima koji su radili smjerove na penjalištima ka šta je Markezina greda. Nije to nimalo lako uredit i stvarno triba znat.

Modro jezero, 1993.

Kad smo već kod penjališta, upozna si ti i par Evropskih destinacija, naprimjer Verdon?
Je, bili smo tamo 15 dana početkom 90-tih i bilo je ludo! Dugo nam je tribalo da se uopće snađemo jer je penjalište ogromno. Bili su tu Guček i neki drugi Slovenci, pa su nam malo pomogli u orjentaciji. Teško je bilo penjat tamo po tim izlizanim pločama, iako ima i prevjesnih sektora. U jednom od tih prevjesa su krajem dana dolazili i Francuzi, domaćini, Jibe Tribout i ekipa. Onda smo vidili šta je pravo penjanje!  Mi smo penjali skoro svaki dan jer od euforije nismo mogli niti odmorit. Provavali smo i neke smjerove od Edlingera i Berghaulta, šta smo znali da su oni popeli, pa smo se totalno izguštali.

Asu, iako ti je prirodna stina prva ljubav, često si sudjelovao na natjecanjima?
To je posebni gušt i izazov, natjecanja su opet posebna psiha za razliku od stine. Uvik mi se bia gušt natjecat iako nekad i nisam bia baš dobar hehe.

PH lead, Zagreb 1995.

Reprezentacija Hrvatske je početkom 90-tih bila prilično aktivna?
Da, išli smo i vani na natjecanja ali moram reći da su, barem nama iz Splita, sva ta natjecanja bila dosta slična. Tu u gradu nije bilo nikakve umjetne stine i mi se na natjecanjima nikad nismo imali šanse nosit sa nekim tko trenira na plastici. Tip je jedanput na ulazu smjera stavia  6-7 hvatišta i to sva neka slična koje mi iz Splita uopće nismo znali di triba uvatit jer su bila nekako nepregledna sa sakrivenim rubovima. Mi ekipa bi uletili u smjer, takli prvo-drugo i na pod, dok je ekipa iz Zagreba tuda prolazila bez problema. Jednostavno puno su bolje znali hvatišta, a sa vrimenom su i fizički odmakli od nas. Ipak šta se prirodne stine tiče, neću reć da smo bili bolji ali bili smo ok. Na svjetskim kupovima je tek bila prava katastrofa...haha. Baza je bila šta bi ponekad, baš na tim inozemnim natjecanjima, neko od nas iz Splita bia bolji od nekog penjača iz Zagreba. Oni su bili naviknuti na svoju umjetnu stinu koju su imali, pa bi se znali na svjetskom kupu izgubit. Nama je, s druge strane, to gubljenje na novom terenu bilo normalno i ponekad bi se radi toga bolje snašli.

Naglavačke, Sv.Jere 1997.

Znači bia je gušt ginit za domovinu?
Je, ta reprezentacija je bila luda stvar! Juga se raspala i počelo se pričat o formiranju hrvatske penjačke reprezentacije, pa si odjednom od običnog penjača posta državni reprezentativac. Dođen doma i kažen - Majko penjem za reprezentaciju! Hehehehe...Bia je to posebni gušt, iako je razlika između ostalog svita i nas bila neusporediva.

Tamo si sigurno i uživo vidia dosta faca, jel si ima nekog svog idola?
Pa, možda bi posebno moga izdvojit Patrick Edlingera. On me prvi zapravo upozna sa tim penjanjem i stvarno je to radi vrhunski!

Više puta si se okuša i u soliranju, aj objasni nam malo tu filozofiju?
Nekima to triba zabranit, a drugima koji osjećaju sigurnost to je sasvim normalna stvar, iako se nemože reć kako nije rizik. Ogroman je rizik!

Jednom si i pao dok si solira U2-a, na Marjanu?
Hahaha....pa jesan, iša san ga taj dan dva puta zaredom, prvi đir san ga solira negdi do pola, otpenja sam i učinia mi se dosta lagan, pa san ga iša solirat još jedanput, za trening hahaha! Drugi put, par minuta posli, vidia san da neće ić tako lako, bacia san se na neko hvatište i nisan uspia uvatit. Pao san na pete, okrenia se priko leđa i završia u agavama ispod stine. Nisan bia baš visoko, pa mi nije bilo ništa... U to vrime san stalno bia na Marjanu, penja san svakako, otpenjava, penja sa utezima i sa vrimenom mi se počelo u vrtit u glavi, kako bi bilo da soliran Black Boya (op.a. u to vrime jako popularan smjer težine 6c+, visok 30m do ruba stine)?  Nikad nisam ima konkretan plan kao naprimjer - danas ću to solirat. Jednostavno, jedan dan san se dogovoria sa ekipom za penjat, doša san gori i nije bilo nikoga, pa san obuka penje i solira Black Boya . Slična je situacija bila i sa U2-om i sa Marjanom 86. (op.a. 6c) koji mi je bia najzafrkaniji za solirat. Detalj mu je prilično visoko na 7-8m i nakon šta san ga uspia proć priša san desno na policu od Adaggia di me uvatia adrenalinski šok. 5 min. mi se cilo tilo treslo, bez prestanka!

Mind control, Trogir, 1999.

Lud si ti momak!
Pa čuj, puno ljudi to ne odobrava i oni se sigurno neće u to upustit. Drago mi je zbog toga jer to je za njih i bolje. S druge strane, siguran sam da će onaj koga to vuče, sto posto to i učinit. Sve to ovisi od čovika do čovika. Radoš je recimo solira Jakopiju (op.a. 6a+, 30m) koju ja nikad ne bi solira, čak da san i u najboljoj formi. U njoj se ne osjećam toliko sigurno, ima tih malih hvatišta i nožišta, možeš vrlo lako skliznit. Za razliku od toga, Black Boya bi moga i danas-sutra solirat bez nekih posebnih problema, da me uvati želja. Ipak, nevirujen da će se to dogodit. Tada san samo tia vidit kakav je to osjećaj, i vidia san!

I kakav je osjećaj?
Pa osjećaš nekakvu lakoću, ka da levitiraš. U transu si, ko da gledaš neki dobar spot na tv-u hehehe!

Aj objasni nam malo svoj neobični moto!
Hehe otvoreni prostor! Pa kad san razmišlja o svemu čime san se bavia, a prvenstveno o penjanju, svugdi mi je bia najveći gušt savladavat otvoreni prostor u prirodi!Rijetko san na Marjan iša penjat sa autom dok sam živia u Splitu. Gušt mi je bia doć pješke do tamo, napenjat se i vratit pješke nazad. Jednostavno, guštat u prirodi i kretat se u njoj.  Zadnjih par lita se bavim daljinskim plivanjem, vjerovatno jer sam i tu osjetia taj gušt. Sa prijateljem sam jedanput pliva od Brača do kopna, što nije nešto predugo, oko 5-6 km ali bia je stvarno prva liga osjećaj svladat tu dubinu za doć na drugu stranu.

Otvoreni prostor

Ima nešto u tome! Kakvi su ti penjački planovi za budućnost, ima li koji projekt?
Generalno, nemam nikakvog specijalnog cilja ni plana osim uživanja u penjanju, bez ikakvog forsiranja i sličnih stvari. Prije bi mi neki smjerovi postali opsesija i to stvarno na trenutke nije bilo lipo. Na kraju skužiš da je najvažnije samo guštat i ne se previše opterećivat sa ostalim, baš ka šta sad i radim. To bi svakome preporučia haha.

Poslušat ćemo te asu! Hvala na razgovoru i živia sto godina!
Pozdrav svima!